Ararat ili: Najvrjednija putovnica na svijetu – je moja putovnica 🇭🇷 (ili: Zašto su važni simboli) 🇦🇲🏔

Zračna luka Zvarnots, Yerevan. Subota, 6. svibnja 2023., oko 13 sati.

Sjedam na slobodan stolac, čekam let za Zagreb.
Prebirem dojmove proteklih dana u Armeniji.

Podignem pogled, a preda mnom se pojavio On.
Zapravo, On je gledao mene i smješkao se pogledom: 'Znao sam da ću te osvojiti, no trebala si doći. Čekao sam te.'

Tek sam koju godinu prije saznala da postoji i tko je On i što znači Armencima, kršćanima, cijelom čovječanstvu.
No, nisam očekivala da će me susret s Njim potpuno omamiti. Da će zaustaviti vrijeme, disanje i misli.
Isti čas, bila sam sva u suzama, potpuno nezainteresirana za okolinu i žamor koji me okruživao.

Pred sobom sam vidjela velike vode potopa, arku, golubicu, maslinovu grančicu, vrh Ararata obasjan suncem i nasmiješenog Nou.
Vidjela sam Nou kako s obitelji i životinjama silazi s arke i naseljava ovu plodnu dolinu - tlo na kojemu se i sama nalazim i u koje upravo netremice gledam.
Vidjela sam Urartu, ponosne kraljeve i kraljice armenskih dinastija, svu silu osvajača i vojski koje su ovuda prolazile, gazile, pregazile.
Vidjela sam Isusove apostole Bartolomeja i Tadeja kako nose Longinovo koplje i pohranjuju ga u Ečmiadzin.
Vidjela sam sv. Grugra zatočenog u Khor Virapu i Kralja Tridatea kako u zahvalnosti postaje kršćanin.
Vidjela sam Gayane, Hripsime, Mesropa Maštoca, prvu školu u Amarasu, Van, Ani i crkve, stotine i tisuće njih.
Gledala sam, zurila sam u prizore stradanja, mučenja i progona Armenaca u 20. stoljeću.
Vidjela sam Komitasa, Khachatryana, Charentsa, Shiraza, Isahakyana.…
I Sergeya Khachatryana, uronjenog u Armeniju, dok diljem svijeta rastvara dušu, svirajući najdirljivije bolne melodije svoje Domovine Armenije.
Sve sam to vidjela, zureći u Njega.
U Ararat.
Neopisivo zadivljujuća planina – svjedok, više tisuća godina, neopisivo zadivljujućih događaja.

Osjetila sam u jednom trenutku, na jednom-ovom mjestu, zbijenu cjelokupnu povijest čovječanstva.

A onda mi je, odjednom, sijevnula misao: 'Armenci, koji itekako poznaju svoju mučeničku povijest, svaki dan gledaju tog Diva, koji ih je iznjedrio, s kojega su sišli, s kojim su vezani neraskidivom vezom pupčane vrpce…gledaju Ga, svaki dan, svakoga jutra se s njim bude, s njim žive, s njime liježu - svjesni da je uvijek tu, da ih čuva, promatra, grli.
Grli.
Na samu pomisao zagrljaja, shvatim kako Ga oni, Armenci, koji Ga vide tako da Ga gotovo mogu dotaći, ne mogu zauzvrat zagrliti.

Ta mi pomisao potpuno shrva tijelo i suze se nekontrolirano zakotrljaše.

Dva dana ranije, istoga svibnja, vidjela sam Ga rano ujutro, ne očekujući, izlazeći iz katedrale sv. Grgura Prosvjetitelja. Mislim da sam glasno kriknula i ustuknula ugledavši Njegovu pojavu preda mnom, zasljepljujuću blještavu bjelinu i gigantsku veličinu, koja je nadmašivala čitav horizont.

Zacijelo najviše fotografija u mobitelu upravo su slike i prizori Ararata: u svitanje, zoru, preko dana, bilo uz ili pod oblacima, zaogrnut maglom, ili mrakom, mjesečinom ili potpuno čist obasjan prvim suncem, iz stana, sa Cascada, vozeći se prema Masisu ili dalje prema Sevanu, Noravanku, ili Tatevu…

Uvijek, ali uvijek je nevjerojatan, neopisiv, jedinstven.
Ostavlja bez daha i bez riječi.

Stan u kojemu odsjedam, uvijek je isti, zbog pogleda na Njega - ujutro me budi; ili se sama budim da bih mu se divila, vidjela sve njegove, i najmanje mijene; razgovarala s njim, šutila, zanijemila.
Pred poviješću.
Pred Istinom.
Pred Bogom.
Pred Armenijom.

Zadnji put, 6. lipnja 2025. gledala sam ga s Cascada i dakako, sa Zvarnotsa.

I da:
Moja putovnica – hrvatska dakako - ispunjena je isključivo pečatima ulaska i izlaska u Armeniju.

A na svakom je pečatu Ararat.

Svaki se put zahvalno nasmiješim kada dolazim, ili orošenim očima kada odlazim, osoblju u zračnoj luci Zvarnots, koji u moju putovnicu utisnu pečat – Ararat.

I potom ju prislonim na grudi.

Ti su pečati Ararata pečati Ararata u mom srcu i duši.

Zauvijek.
Imam posebno vrijednu putovnicu.
Najposebniju.
Najvrjedniju.
Neopisivo zahvalna za darovanu milost ovoga iskustva.

Eva
17. rujna 2025.